NIKŠIĆ – Bračni par Mihailo i Anastasija Šćepanović uzoran su primjer čestitih hrišćana i dobrih roditelja, navedeno je između ostalog u odluci za dodjelu medalje Sv. Georgija pobjedonosca II stepena koju je Šćepanovićima nedavno dodijelio episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. U porodici Šćepanović, koja živi u nikšićkom naselju Ozrinići, trinaest je članova, od kojih jedanaestoro djece zbog kojih su Mihailo koji je mašinski inženjer i Anastasija nesuđeni ekonomista, žrtvovali svoje profesije.
– Oboje smo školu i posao žrtvovali za porodicu. Sigurno da bismo sada u struci mogli naći posao, ali u tom slučaju ne bi imao ko da prati djecu a neophodno je da budemo oboje prisutni- ističe Mihailo.
On kaže da im je na početku bilo teško, ne samo zbog toga što je bilo neophodno obezbijediti hranu za veliku porodicu, već i zbog osude javnosti. Šćepanovići kažu da ih je okolina sa podozrenjem gledala, neki čak i osuđivali, ali oni su sve to slogom, radom i upornošću prevazišli. Za neke ranije generacije, kaže Mihailo, imati više djece bilo je potpuno normalno, a danas, u teškim vremenima, i više je nego rjetkost.
– Medalja koju smo dobili od vladike Joanikija mnogo nam znači. To je potvrda da smo na pravom putu i kao hrišćani i kao ljudi. On nas je upoznao, vidio kako funkcionišemo, a onda je na sav naš rad stavio pečat čime nam je olakšao dalji životni put po mnogo osnova - ističe Šćepanović u razgovoru za „Dan”.
Od djece najstarija je Vasilija, koja je pri razred gimnazije, slijede Lazar, Luka, Teodor, Stevanija, Magdalina, Nikola, Ana, Aleksandra, Anastasije i najmlađi, dovogodišnji Vasilije. Za jednog srednjoškolca i šest osnovaca Šćepanovićima i nije lako s jeseni pripremiti sve neophodno za školu za koju se naredne godine priprema i Ana. To iz razloga, što je sistem, kako Šćepanović naglašava, pronašao model da dodatno oteža roditeljima, pa starija djeca mlađim više ne mogu ostavljati udžbenike, već za svakog đaka u porodici s početka nove školske godine kupuju nove.
Mihailo povremeno radi u struci, a odradi i neki drugi posao od kojeg primanja izdvaja samo za plaćanje dažbina. Kako ističe, uprkos teškoćama, uspjeli su, isključivo svojim radom, da kupe plac i izgrade kuću, a bave se stočarstvom i poljoprivredom. Nikada ni od koga nijesu tražili pomoć, niti im se desilo da u kući nešto nedostaje od hrane.
– Iako sam završio mašinstvo a Anastasija je ekonomista nijesmo baš omiljeni u ovom sistemu i svi su bili skeptični kako ćemo da izgurano. Međutim, malo pomalo kroz svu tu borbu našli smo sistem, obezbijedili smo hranu za djecu što je osnovno, i to zdravu, domaću. To je najbitnije da se izbjegnu pregledi, ljekari, što oduzima najviše vremena. Kada imate hranu imate sve ostalo. Onda smo i obezbijedili krov nad glavom i to sami, i uvijek smo išli tim nekim težim putem, i svi koji nas okružuju su svjedoci toga. Svojim radom došli smo do nekih rezultata - ponosno ističe Šćepanović.
Iako ih je mnogo, svako u domaćinstvu ima svoja zaduženja, pa tako kod Šćepanovića sve funkcioniše savršeno. U kući i kada se nešto radi nema gazde.
– Slušaju, vrijedni su, i mogu reći da nam je sada, nakon teškoća, najbolje. Nema ograničenja u radu, širok je spektar posla i zaduženja. Svi smo gazde, mada, priznajem Anastasija je taj kućni čovjek, njena je izvršna, a ja sam spoljni momak i interventni vod u kući ako nešto zagusti - uz osmijeh priča Mihailo.B.B.

U školi među najboljima

Šćepanovići djecu vaspitavaju, kako Mihailo ističe, u nekom normalnom duhu, da budu dobri hrišćani, što daje izvanredne rezultate u školi. Svih sedmoro koji su školarci odlični su učenici, i pored svih obaveza, kako u školi tako i kući, uspijevaju da se uključe i u vannastavne aktivnosti.
-Dok je u našem naselju funkcionsiao Džudo klub skoro svi su išli da treniraju. Sada u porodici imamo muzičare. Teodor i Luka pohađaju Muzičku školu, sviraju klarinet, a Nikola je buduća violina - kaže ponosni otac.